Torzija želuca-zapetljanje crijeva

American Kennel Club Gazette, travanj 2003

Večina slučajeva nadimanja želuca u pasa, čak 75%, uzrokom su torzije želuca, kada se želudac okrene i tako savijen prekida svaku mogučnost protoka tvari kroz njega. Želučani plinovi se ne mogu osloboditi i želudac se širi. Oboljeli psi sline jer ne mogu gutati, kao ni podrigivati ili povračati, sto bi pomoglo smanjenju rastučeg pritiska zbog želučanih plinova. Uslijed pritiska širi se trbušna šupljina koja na lupkanje može zvučati poput bubnja.
Pasmina s najvećim prosjekom nastanka torzije želuca je njemačka doga, čak 42,4%. Ostale najugroženije pasmine uključuju krvosljednike, irske vučje hrtove, irske setere, akite, standardne pudle, njemačke ovčare i boksere. Druge pasmine dubokih prsa i njihovi križanci također spadaju u rizičnu skupinu.
Doktor Larry Glickman, epidemiolog na Purdue University School of Veterinary Medicine, započeo je s istraživanjem nadama želuca u pasa 1994. g. Proučio je 1914 pasa kod kojih prethodno nisu bili zabilježeni slučajevi nadimanja. U istraživanju je proučeno 11 velikih i divovskih pasmina pasa. Otkriveno je nekoliko rizičnih faktora za nastanak torzije.
Rizik od nastanka torzije želuca veći je kod pasa koji imaju duboka i uska prsa. Rizik se može i izračunati ako dubinu prsa podijelimo s širinom. Omjer dubine i širine prsa odražava koliko u trbušnoj šupljini ima mjesta za pomicanje želuca. Što je rezultat veći više je mjesta za pomicanje želuca, a time i veći rizik za nastajanje torzije.
Otkriveno je da su mršavi psi podložniji torziji od onih prekomjerne težine. Pretpostavlja se da je to zbog toga što salo zauzima mjesta u trbušnoj šupljini. Nedostatak sala u trbušnoj šupljini stvara situaciju sličnu onoj kod psa sa dubokim i uskim prsima ? mršavi pas ima puno više mjesta u trbušnoj šupljini za pomicanje želuca nego sto ga ima debeli pas. To naravno ne znaći da su psi prekomjerne težine općenito zdraviji od mršavih pasa.
Rizik od nastanka torzije povečava se sa starošću psa. Za velike pasmine pasa rizik od nastanka torzije povečava se za 20% svake godine poslije 5 godina starosti. Za divovske pasmine pasa rizik se povečava 20% svake godine već nakon navršene 3 godine.
Kod pasa čiji su rođaci u prvoj generaciji imali torziju, šanse da i oni dožive torziju želuca su 63%.
Psi koji brzo jedu imaju 15% veće šanse za nastanak torzije želuca. To može biti povezano s većom kolićinom progutanog zraka.
Jedna od tradicionalnih preventiva za sprječavanje torzije bila je povisivanje zdjelica za hranu i vodu, ali se pokazalo da to zapravo povečava šansu za nastanak torzije želuca za 110%. Ta povezanost je provjerena time što nijedan od tih pasa iz studije nije imao bliske rođake koji su doživjeli torziju.
Istraživanje je također pokazalo da plašljivi, nervozni i agresivni psi češće oboljevaju od torzije od onih pasa koje su njihovi vlasnici opisali kao veselog temperamenta.
Stres također može biti ubrzavajući faktor za nastanak torzije i mnogi psi oboljevaju neposredno nakon izlaska iz boksa ili duge vožnje autom.
Nešto veći postotak mužjaka nego ženki oboljeva od torzije.
Nekoliko čimbenika vezanih uz prehranu povezano je uz veću opasnost od torzije, kao hranjenje dehidriranom hranom i davanje samo jednog velikog dnevnog obroka.
Psi hranjeni dehidriranom hranom koja među prva četiri sastojka sadrži mast imaju 170% veće sanse za nastanak torzije. Psi hranjeni dehidriranom hranom koja sadrži limunsku kiselinu i bila je namočena prije posluživanja imaju 320% veče šanse za nastanak torzije.
Obrnuto, hranjenje dehidriranom hranom pomiješanom sa mljevenim mesom i kostima smanjilo je rizik od torzije za 53%. Miješanje kuhane hrane ili konzervi s dehidriranom hranom također smanjuje rizik od torzije.
U zadnjih trideset godina nastanak torzije želuca povečao se za 1500%, a to se podudara s povečanjem korištenja dehidrirane hrane. U Australiji i Novom Zelandu postotak oboljelih pasa iz rizičnih pasmina puno je manji. Otkriveno je da je prehrana pasa u tim zemljama manje ovisna o dehidriranoj hrani.
Hranjenje pasa jednim velikim obrokom na dan može znatno otežati želudac čime se rastežu hepatogastrički ligamenti koji inače održavaju normalan smještaj želuca u trbušnoj šupljini. Kod pasa oboljelih od torzije želuca otkriveno je imaju puno duže hepatogastrčke ligamente; pretpostavlja se da je uzrok tome kronićno istezanje ligamenata. To bi također objasnilo zašto se rizik od torzije povečava sa starošću psa.
Nekoliko popularnih teorija vezanih uz nastajanje torzije želuca tijekom istraživanja nije potkrijepljeno dokazima. Nije pronađena veza za nastanak torzije uz fizičku aktivnost prije ili poslije obroka jer je večina pasa oboljela u toku noći kad su imali prazne, plinom ispunjene želuce. Također nije otkrivena povezanost s cjepljenjem pasa, vrstom hrane određenog proizvođača ili vremenom i kolićinom konzumiranja vode prije ili poslije obroka.
Prema istraživanju provedenom do današnjeg dana možemo nabrojati nekoliko faktora koji udruzeni mogu opisati tipičnog primjerka psa koji oboljeva od torzije želuca: duboka i uska prsa, mršavost, rođak koji je več imao torziju, brzo jedenje, prehrana dehidriranom hranom, jedan veliki obrok dnevno, stres, te plašljivi, nervozni i agresivni temperament.
Prosjećno 30% pasa koji obole od torzije želuca umire ili mora biti uspavano. Uzroci mogu biti šok, aritmija srca, te pucanje ili odumiranje stijenke želuca. Istraživanja su pokazala da 40% oboljelih pasa ima neku vrstu aritmije srca za vrijeme torzije. Kako bi se to držalo pod kontrolom oboljelim psima se u toku liječenja obično daje infuzija i terapija protiv šoka.
Hitni postupak pri liječenju torzije započinje dekompresijom, tj. smanjivanjem pritiska plina u želucu. To se postiže uvlačenjem cijevi u želudac, ili, ukoliko je cijev nemoguće uvući zbog torzije, zabijanjem hipodermićke igle postrance kroz trbušnu šupljinu kako bi se oslobodio plin iz želuca.
Ako pas preživi dekompresiju, ali želudac mu je i dalje uvrnut za ispravljanje je potrebna hitna operacija. Kod nekih pasa potrebno je odstraniti i oštećenu slezenu ili dio stijenke želuca. Nakon sto se uspostavi normalna anatomija želuca pristupa se najvažnijem dijelu operacije ? gastropeksiji (gastropexy). Tim postupkom želudac se pričvršćuje na noseći zid u unutrašnjosti trbušne šupljine i sprijećava se ponovna torzija u budučnosti.
Istraživanja su pokazala da 76% pasa kod kojih nakon torzije želuca nije izvedena gastropeksija ponovo oboljeva od torzije; više od polovice njih oboljeva već unutar 3 mjeseca od nastanka prethodne torzije. Samo 6% pasa kod kojih je izvršena gastropeksija ponovo je dobilo torziju želuca. Na psima ćije je stanje stabilizirano bez operacije trebalo bi izvesti gastropeksiju što je prije moguće.
Za pasmine koje spadaju u rizićnu skupinu mnogi stručnjaci preporućuju da je bolje izvršiti gastropeksiju kao preventivu nego čekati da do torzije želuca i dođe. Kod pasa koji su iskljućivo kućni ljubimci ta se operacija obično izvodi u isto vrijeme kad i sterilizacija.
U časopisu Journal of the American Veterinary Medical Association izdanom u prosincu 2002. naučnici su opisali novu tehniku gastropeksije pomoću laparoskopa. Ta tehnika iziskuje samo mali rez postrance na trbušnoj šupljini.
Nastanak torzije kod psa ne određuje jedan glavni gen - psi ne nasljeđuju torziju želuca kao takvu već predispozicije za njezin nastanak. Kao što vrijedi i za druge poremečaje uvjetovane s više gena - šanse za stvaranje generacija zdravih pasa povečavaju se s poostravanjem selekcije pasa za uzgoj.
Možda najbolji naćin selekcije pasa za uzgoj je odabir prema omjeru dubine i širine prsnog koša. Najbolji kandidati za uzgoj su psi s nižim rezultatima omjera te čija brača i sestre nisu imali torziju žzeluca. Ako će uzgajači pri odabiru potencijalnih pasa za uzgoj odbacivati one s velikim rizikom oboljenja od torzije želuca učestalost ove bolesti trebala bi se smanjiiti.

Jerold S. Bell, DVM
Tufts University School Of Veterinary Medicine