Njem.zool.iz 19.st.A.E.Brehm o saharskim i arapskim hrtovima

Ovdje ću prenijeti živopisan opis afričkih hrtova iz pera njemačkog zoologa iz 19.st., A.E.Brehma.

Prvi dio teksta (opis iz Kordofana), odnosi se na saharske hrtove, a drugi na arapske hrtove.

Posebna vrijednost ovog teksta jest u opisu tradicionalnog načina držanja i uzgoja ovih pasa u njihovoj domovini-Africi.

AFRIČKI HRTOVI

"Godine 1848. proveo sam nekoliko tjedana u selu Melbes u Kordofanu pa sam imao nekoliko puta prilike promatrati srednjoafričkog hrta.

Stanovnici tog sela hrane se, premda uzgajaju žitarice, uglavnom uzgojem stoke i lovom. Stoga uzgajaju samo pastirske pse i hrtove od kojih prvi žive uz stada a hrtovi u selu.
Prava je radost prolaziti kroz selo, jer su pred svakom kućom sjedile tri do četiri od tih divnih životinja, od kojih je jedna bila ljepša od druge. Svi su psi bili budni pa su se već po tome veoma razlikovali od svojih rođaka.
Štitili su selo i protiv noćnih napadaja hijena i leoparda, ali u borbu s lavom nisu se upuštali.
Danju su se vladali mirno i tiho, a kad se spustila noć, počeo je njihov pravi život. Onda si ih vidio kako se penju na zidove.
Uspinjali su se čak i na slamnate krovove okruglih koliba, vjerojatno da bi odande imali prikladnije razgledište s kojeg su mogli promatrati okolinu i osluškivati.
Njihovoj vještini u penjanju upravo sam se neobično začudio. Već sam u Egiptu primijetio da se psi noću radije zadržavaju na kućama negoli na ulicama. Tamo su međutim svi krovovi kuća ravni, a u Melbesu su većinom čunjasti i kosi. Usprkos tome čini se da se psi i na kosim krovovima osjećaju isto tako ugodno kao i na ravnom tlu.
S dolaskom noći čuje se u početku tek tu i tamo poneki lavež i režanje, naskoro zatim sve utihne; razabire se samo još neki šušanj koji uzrokuju psi skačući tiho po krovovima pod kojima spavaju ljudi.
Ipak, za sve vrijeme mog boravka u tom selu nije prošla ni jedna jedina noć bez velike pasje uzbune.
Selu bi se naime približavale hijene, leopardi, gepardi, divlji stepski psi i ostale divlje zvijeri.
Obično bi jedan pas spazio neku zvijer kako se šulja, našto bi dao znak za uzbunu. Začas bi oživio čitav čopor. Sa svih krovova skakali su psi, pa bi se u tili čas na ulici stvorila prava hajka. Čitav čopor odjurio bi iz sela u susret neprijatelju da prihvati borbu.

Obično je čitav taj igrokaz završio već za četvrt sata, jer je neprijatelj bio na bijegu potučen, našto bi se pobjedonosni psi vraćali ponosno kući.
Samo ako se pojavio lav, pokazali bi se kukavicama, cvileći ustrašeno i sakrivši se u kakav duboko zaklonjeni kutak, među dračavo grmlje seoske živice.

Svakog tjedna doživjeli bi ti lijepi psi nekoliko svečanih dana.
Prvog svečanog dana razlijegao bi se već rano ujutro prodoran zvuk roga, što bi odmah pobudilo veselo raspoloženje među psima.
Kad sam prvi put začuo zvuk tog roga, nisam znao o čemu se radi, no psi znaju.
Iz svake kuće istrčavaju i divljim skokovima žure se u susret zvuku. Za nekoliko minuta sakupio se već oko trubača čopor od pedeset do šezdeset pasa.
Poput nestrpljivih dječaka natiskuju se oko njega, poskakuju, reže, laju, cvile i optrčavaju ga, gurajući jedan drugoga s izrazom ludog uzbuđenja.
Kad sam opazio da iz kuće izlaze i ljudi naoružani kopljima, postalo mi je jasno što znači taj zov roga. Bijaše to poziv na lov.
Kad su se sakupili ljudi i psi, potražio je svaki čovjek svoje pse iz čopora.
Pojedinac je vodio po četiri do šest pasa, koje je s mukom pridržavao i obuzdavao. Bilo je tu natiskivanja, lajanja, guranja u prve redove, pretjecanja i jurnjave bez kraja.
I tako je napokon čitava povorka prošla kroz selo u lov.
Bio je to zaista jedinstven prizor!

Obično nisu odlazili daleko od sela. Već obližnje šume pružale su izdašan lov, a zahvaljujući nastojanjima i maru pasa, takav lov bio je i ljudima ugodan i lagan. Kad su došli do neke guštare, napravili su veliki krug, pustivši pse na slobodu.
Oni bi uletjeli u gusto granje šumarka i pohvatali gotovo svu divljač koja bi se tamo zatekla. Donijeli su mi droplje, biserke, frankoline, štaviše, i pustinjske kokoške koje su psi uhvatili.
Rijetko kad bi im tom prilikom utekla koja antilopa, jer su je lovili u zajednički organiziranoj hajci.
Redovita lovina sastojala se uvijek od antilopa, zečeva i kokošaka, a uz to su psi često uhvatili i kojeg divljeg stepskog psa, pustinjsku lisicu ili kojeg drugog pustinjsko-stepskog grabežljivca.
Domoroci su me uvjeravali da čak i leopard, gepard i hijena ne mogu izbjeći hajci tih odličnih hrtova.

Kod Arapa uz Nil nema tih afričkih hrtova, pa ako dođe slučajno koji stepski stanovnik na tu rijeku sa svojim psima, tad je gotovo sigurno da će ponekog od njih na takvu izletu izgubiti.
Psi rođeni i odrasli na Nilu nikad neće stradati od krokodila. Kad žele piti vodu iz rijeke, tad joj prilaze s najvećim oprezom, pa i dok piju neprestano nepovjerljivo promatraju vodu te se i na najmanji sumnjivi valić naglo povlače.
Nauprot tome, stepski pas ne misli ni na kakvu opasmost, pa se bezbrižno baca u rijeku da rashladi tijelo. Tako postaje vrlo često žrtvom krokodila koji pritajen vreba.

U Sahari bdiju domoroci nad stepskim psima kao nad vlastitom djecom.
Oni im pružaju najbiraniju hranu i ljubomorno paze na održanje čiste pasmine.
Stanovnik Sahare putuje rado i dalje od 50 kilometara ako treba dobaviti plemenitu kuju za psa jednako čiste pasmine.

Čistokrvni stepski hrt "slugui" mora za kratko vrijeme stići brzonogu gazelu u bijegu. Arapska uzrečica kaže: "Ako slugui opazi gazelu koja pase, mora je uhvatiti još prije negoli je dospjela progutati zalogaj što ga je držala taj čas u ustima!"

Dogodi li se da se čistokrvna kuja upusti u ljubavni odnos s nekim običnim psom, tada Arapi, čim primijete da je bremenita, ubijaju mlade još u samom materinu tijelu. Pri tom ponekad ne strada samo još neizlegla mladunčad već i majka sama.

Kad neka osobito plemenita kuja stepskog hrta okoti mlade, tada je posjećuju arapske žene i daju iz svojih grudi mlijeko mladim psićima da ga sišu.
Što je neka kuja na većem glasu zbog svojih vrlina, to više posjeta prima za vrijeme babinja.
Odasvud dolaze posjetitelji pa joj donose darove, mlijeko, pogačice, kolačiće i druge milošte.
Svatko pokušava da raznim sredstvima skloni vlasnika da mu odpusti mlado čistokrvno pašče, no gospodar obično odgovara da još nije ni sam za sebe izabrao psiće iz tog legla, te prije sedam dana ne može nikome ništa obećati.
Ta suzdržljivost ima i svoje razloge. U takvu leglu nađe se katkada neki psić koji bilo slučajno, ili namjerno leži gore iznad sviju. Takva psića stavljaju na stranu, pa motre da li će se u sedam dana opet uspeti sam na leglo iznad sviju. Ako se to dogodi, tada vlasnik smatra da je to najodličniji pas, koji će imati sve najbolje vrline. Takva će psa zadržati i neće ga prodati ni za kakvu cijenu

Četrdeset dana pošto su se izlegli, odbijaju se mladi od sise. Oni dobijaju odsada kozje ili devino mlijeko, i to koliko god zažele, a uz to i datulje i kuskusu.
Nakon tri do četiri mjeseca počinje njihov odgoj.
Dječaci puštaju pred njih žive miševe i skočimiše pa na njih puštaju i podbadaju mlade pse.
Takva se lovna igra počinje psima naskoro sviđati, pa ih tada odvode najprije u iznajmljeni obor za zečeve, gdje ih tihim povicima potiču na hajku. To se ponavlja sve dotle dok pas nije toliko vješt i brz da bez ikakve muke dograbi zeca.
Tada se sa sličnom dresurom prelazi na lov mladih gazela.
U takvu sistematskom vježbanju prođe gotovo i čitava godina, kad je pas postigao otprilike svoju moralnu snagu.
No tek u starosti od petnaest do šesnaest mjeseci počinje slugui ozbiljan život.
Otada se od njega traže gotovo nemogućnosti, koje on zaista, barem prividno, i izvodi. Opazi li tako dresirani mladi pas čopor od trideset do četrdeset antilopa, počinje se tresti od uzbuđenja i lovačke strasti, pa upravlja na svoga gospodara molećiv pogled u želji da ga pusti.
Čim je oslobođen, štekće od radosti, pa se strelovito baca na divljač.
Uhvati li antilopu ili gazelu, dobiva svoj dio ulova; to je meso s rebrima. Utrobu prezirno ostavlja.
Hrt je mudar i ponosan. Pokaže li mu se neka lijepa antilopa a on je ne uspije dograbiti već uhvati koju drugu iz čopora, pa biva zbog toga ukoren, povlači se posramljen i ne dira dobiveni komad mesa od ulova.

Pravi rasni hrt neće nikada jesti iz prljava tanjura, niti piti mlijeko ako je u nj tkogod umočio ruku.
On spava na sagu kraj svoga gospodara, a nerijetko čak i zajedno s njime u njegovoj postelji.
Ljudi ga odijevaju kako ne bi trpio od studeni, pa ga pokrivaju poput plemenita konja.
Ako je neraspoložen, svi se oko njega trude kako bi ga udobrovoljili.
Čak i njegove psine smatraju znakom plemenitosti.
Ljudi ga također s oduševljenjem kite pa mu stavljaju i raznovrsne okovratnike urešene školjkama, o koje vješaju još i talismane kako bi ga zaštitil od "uroka i zla pogleda".
Hrana se za nj pripravlja s naročitom pomnjom, pa mu često daju raznovrsne slastice. Takav hrt prati svoga gospodara u posjete i uživa sva prava gostoljubivosti; od svakog obroka dobiva svoj dio hrane.

Plemeniti afrički hrt polazi u lov jedino sa svojim gospodarom.
Njegova privrženost vrijedi truda koji se ulaže u njegov uzgoj.
Kad se nakon višednevne odsutnosti njegov gospodar vraća kući, tada uz radosne poklike poput vihora istrčava iz šatora te se u jednom skoku nađe u sedlu, gdje se strastveno priljubljuje uz njegove grudi u želji za umiljavanjem.
Kad takav ljubimac ugine, zavlada u šatoru opća žalost. Žene i djeca nariču i plaču kao da je umro član najuže porodice.
Istina je da obitelj njegovom smrću često puta mnogo izgubi; takav pas ponekad uzdržava čitavu obitelj.
Sluguija koji polazi u lov ne prodaje siromašan beduin nikada, pa ga tek izuzetno ponekad poklanja kojem dobrom znancu ili nekom marabutu (musliman starosjedilac) u znak osobitog poštovanja.
Cijena takva psa, koji uspješno lovi oveće gazele, odgovara otprilike vrijednosti deve. Vrijednost pak hrta koji lovi najveće gazele jednaka je vrijednosti lijepoga arapskoga konja."
.